PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(...) Najzad smo ugledali zdanja koja okružuju vladičin manastir i zajedno sa njim čine Cetinje. Manastir je smješten u podnožju brda i jednim dijelom svojih pratećih zdanja penje se uz brdo. Najvišu tačku koja sve nadvisuje čini jedna četvorougla stara kula; to je ona ista kula koju su Crnogorci uobičavali da ukrašavaju i iskite glavama ubijenih neprijatelja. Ispod nje se nalazi crkva Cetinja, a pored nje jedno kameno zdanje sa ćelijama za kaluđere; sada su u tom zdanju ponajviše nastanjeni ljudi iz vladičine okoline. Malo niže i gotovo sasvim dolje u ravnici, izdiže se se jedno veliko izduženo zdanje u kojem prebiva vladika. Cio taj kompleks okružen je prilično velikim zidinama, a u okviru tog zatvorenog prostora nalazi se više prostranih dvorišta. Ispred manastira se nalazi veliki slobodan prostor, koji na određenom odstojanju od manastirskih zidina omeđuje nekoliko kuća; od tog prostora račva se nekoliko ulica koje donekle liče na ulice naših varoši. Duž tih ulica nižu se nekoliko grupica kamenih koliba ili kuća, i to je znamenito Cetinje. Pomenuti slobodni prostor dijelom obrastao travom, u čijoj se sredini nalazi jedna bistijerna s vodom, nešto je kao trg ili forum Cetinja, na kojem se s vremena na vrijeme ispred vladičine rezidencije okuplja narod. On je i sada kada smo mi pristigli bio ispunjen narodom. Na jednom kraju tog foruma, u podnožju manastirskih zidina, leži nekoliko gvozdenih topovskih cijevi bez postolja i lafeta, samo onako oslonjene o kamene ili drvene blokove; za njih su mi rekli da ih je vladika kupio u Veneciji. Već smo iz daleka čuli buku i galamu, kojoj su se onda svojom gromoglasnošću pridružili i ovi topovi. Njihovi su plotuni brzim tempom, jedan za drugim, ispaljivani u znak pozdrav, a poslednji je odjeknuo upravo u trenutku kada smo prispjeli i susreli se s ljudima koje nam je vladika poslao u susret da nas dočekaju i pozdrave.
Crnogorci mora da su već u drevna vremena imali običaj da drže nekoliko ovakvih topova za određene prilike i da njima izraze dobrodošlicu dragim gostima. Naime, u jednoj čuvenoj crnogorskoj pjesmi u kojoj je opjevana ženidba jednog crnogorskog kneževskog sina sa jednom mletačkom patricijskom djevojkom krajem petnaestog stoljeća, imamo sljedeći opis slavlja i dočeka svatova sa djevojkom: „Zagrmjela su sva oružja Crne Gore u znak pozdrava, a među njima i ona dva strašna topa Krnjo i Zelenko, kojima nema ravnih u sedam vlaških kraljevina, niti u samih Turaka. Od samog tutnja njihovoga, popadali su konji, a i mnogi junaci potrbuške.” Kao što rekoh, dobrodošlica koja nam je priređena u priličnoj mjeri je odgovarala opisanoj sceni. (...)
Potom nas je jedan bivši austrijski oficir, koji je sada bio u službi kod vladike i za sve vrijeme našeg boravka na Cetinju igrao ulogu veoma uslužnog vodiča, odveo do vladike. On nas je dočekao u svojoj Biljardi, koja je istovremeno i njegova sala za audijencije. Naime, vladika, čiji prihodi baš nijesu zanemarljivi, živi veoma skromno i jednostavno. Kao vladar jednog malog brdskog naroda, on smatra neprimjerenim da se načinom života mnogo udalji od svog siromašnog naroda. U svom manastiru koristi samo tri sobe koje se nalaze jedna do druge; prva, upravo pomenuta, nešto je veća soba sa bilijarom, čiji su zidovi ukrašeni oružjem i portretima Napoleona, lorda Bajrona, sadašnjeg saksonskog kralja i jednim velikim starim uljanim portretom Petra Velikog, koji je već malo potamnio; druga je jedna manja odaja u kojoj se nalazi veći dio njegove biblioteke (jedan mali orman sa knjigama nalazi se i u sobi s bilijarom), s tim što je i u njoj o zidove okačeno razno oružje, ali je tu bilo obješeno da se suši i nekoliko grozdova i drugog voća; i, najzad, treća odaja, njegova spavaća soba sa prilično velikim ležajem po italijanskom uzoru i portretom ruskog cara Nikole na konju (taj portret uradio je slikar Kriger). Tako uređene odaje mogu se vidjeti i kod kanonika naših manastira ili naših sveštenika (naravno, bez bilijara i oružja).
U sobi sa bilijarom nalazila se s jedne strane, kraj ulaznih vrata, jedna klupa, na koju obično posijedaju senatori i perjanici, a s druge strane se nalazi jedna sofa na kojoj obično sjedi vladika, a pod nogama mu je prostrt jedan mali ćilim. To su skromne prostorije u kojima prebiva suvereni gospodar naroda od 100.000 duša. Onaj ko poznaje dvorce naših vojvoda sa isto toliko podanika zna da u njima vlada daleko veća raskoš.
Ne osjećam se pozvanim da ovdje opišem vladičinu ličnost. On je već više puta portretisan i to u prirodnoj veličini, pa je poznato da je krupan i lijep čovjek. Njegova je ličnost dovoljno poznata svuda na Jadranskom moru, na parabrodima Lojda i u Trstu, kuda je često putovao. I u Beču i nekih drugim dijelovima Njemačke bilo je dovoljno prilika da ga ljudi vide uživo, pošto je jednom putovao čak do Peterburga. Dočekao nas je dobrodošlicom. Čovjek se kod njega odmah osjeća ugodno; vidi se da je to pametan, uljudan i obrazovan čovjek.
(NASTAVIĆE SE)